Politika, 9. decembar 2018.
Izgradnja mišljenja na stavovima nepostojećeg fenomena koji zovemo javno mnjenje klizav je teren koji najčešće vodi u grešku. I nemanje stava. Svojevrsno „pakovanje u foldere“ mentalna je sportska disciplina i skoro univerzalna antropološka kategorija, jer joj homo sapiens prirodno i lako podleže. Pomenuti sport naročito je raširen u oblasti političkog mišljenja (sic!) te je, stoga, veoma upotrebljiv i nadasve društveno koristan. Ni jedno mu društvo ne može odoleti, nepodnošljiva lakoća nerazumevanja Drugog zavodljiva je do neizdržljivosti. Posledice ovog sporta razne su i razorne, dovoljno je osvrnuti se na nasleđe 20. veka u vidu masovnih grobnica, holokausta, pogroma, i egzodusa.
Generalizacija stavova o Americi i Amerikancima jedna je od omiljenih poddisciplina. Debata o tome ko su, šta su, odakle su, od kojeg su soja i sloja ponikli, šta jesu a šta nisu, koliko su sposobni za kritičko mišljenje, umetnost , kulturu i ino – ekspertske su oblasti mnogih političkih vikendaša, koji jednom dnevno na malom ekranu TV ili internet prijemnika prate političke aktuelnosti u lokalu i globalu. Da su Sjedinjene Države svojim ponašanjem na međunarodnoj sceni, od 1945-te pa sve do izbora za američki Kongres sledećeg utorka uveliko podgrevale razvojni put stereotipa o samoj sebi, suvišno je trošiti reči i hartiju. Prenapregnuta spoljnopolitička agenda učinila je SAD akterom unutrašnje politike mnogih zemalja, pa je definisanje više ili manje paušalnih stavova o „američkom pitanju“ bilo logična posledica takvih odnosa snaga. Da se, pak, Amerika sagleda kao nešto više od medijski generisanog sadržaja plasiranog kroz razne kanale, potrebni su otvoreni um, strpljenje i vreme. Stvari nikad nisu onakve kakve se čine a jezik je, još je Mali princ shvatio, izvor nesporazuma. Mora da se gleda šire i dalje, da se čita više i dublje, nešto kroz redove, još više između njih. Izazov je za mental odbaciti zabludu da Sjedinjene Države nisu stvorili bivši robijaši i proterane prostitutke već, u velikoj meri obrazovani, umni i praktični ljudi, sa jasnom idejom kuda idu i šta im je cilj. I sa beskonačnom verom u božansku promisao koja od Amerike treba da načini grad na brdu i imperiju slobode.
Još je Tokvil u svojoj „Demokratiji u Americi“ sredinom 19. veka tvrdio da američka civilizacija proizlazi iz delovanja dva elementa, religioznog i slobodarskog duha, pri čemu je jasno uviđao da religija ima ogroman uticaj na razvoj slobodarskih tendencija koje su utemeljile SAD kao prvu građansku demokratiju republikanskog uređenja, predstavničku demokratiju sa trostrukom podelom vlasti i zemlju najstarijeg pisanog ustava koji važi i danas. Isto religijsko osećanje paralelno je osnaživalo istovremeno provincijalno-regresivne elemente u američkim zajednicama od Istočne do Zapadne obale. Oni su priličnoj meri zaslužni za imidž Amerike kao zatvorenog i klaustrofobičnog društva sa manjkom kulture tolerancije, prava na razliku, empatije i prava svakog, ali baš svakog na traženje sreće. Veštice iz Salema i Kju Kjuks Klan samo su neke od najpoznatijih istorijskih epizoda paranoidnog i antiintelektualnih tendencija u američkom društvu, o kojima su pisali i ugledni američki istoričari.
Američka kontroverza počiva na njenoj istorijskoj mladosti i složenosti ubrzanog razvoja od 13 kolonija do super sile negativnog imidža svetskog policajca koju je, čini se, lako razumeti i prozreti. Uobičajena predrasuda o Americi kao zemlji stvorenoj od ljudi sa socijalne periferije, neobrazovanih i nesposobnih za dublje i apstraktno promišljanje, društvu sastavljenom od ljudi nesposobnih da razumeju društveno-političke tenzije raširena je u brojnim društvima, pa i u srpskom. Na našem je prostoru ona dodatno pojačana dvostrukom patnjom koju, kao zajednica, nosimo u sebi. I dok prva patnja izvire iz istorijskog sećanja na najbližu prošlost, druga je posledica izneverene ljubavi kojom smo sve do 1991. godine voleli prijatelja sa druge strane Atlantika. Patnje i razočarenja su se, s prolaskom vremena, na nas navikle i ometaju nam iole složenije procese mišljenja kako u američkom, tako i u mnogo čijem slučaju, pa se veliki broj nas stalno koprca od emotivnog otpora i netrpeljivosti prema obećanoj zemlji do praktične agende spremanja sopstvene nam dece na studije i život na zapadu koji je našu ljubav zgazio. Sa druge strane, za srpsko društvo se u javnom govoru, kako na unutrašnjem, tako i na međunarodnom planu, često može čuti opaska da je previše opterećeno istorijskim narativom mitsko-romantičarskog prosedea, te da obitavanje u mitski konstruisanom vremenu i mišljenju ne dozvoljava uspostavljanje građanske političke kulture. Ukoliko je ova tvrdnja tačna onda bi u traganju za izgubljenim godinama pre svega trebalo naći odgovor na pitanje zašto je Srbija, kao deo Titove Jugoslavije, od zemlje koja je u potpunosti gravitirala ka zapadnoj strani sveta i delila najveći deo tih vrednosti, postala društvo u kojem se evro-atlantska kulturološko-politička paradigma redovno dovodi pod znak pitanja.
Odgovorno kritičko mišljenje zahteva otvorenost uma i volju da se Drugi razume van uskog kruga našeg međusobnog odnosa. Samoprocena sopstva, međutim, podjednako je zahtevna, jer pretpostavlja našu sposobnost odbacivanja stavova, ideja, sećanja, navika i matrica koje nas zadržavaju u zoni komfora i štite od istine. Svaka nacionalna istorija, pa tako i srpska i američka, pamte pojedince koji su jasno ukazivali na kolektivne nacionalne iluzije, ograničenja, stranputice i slepe koloseke. Takvima vreme samo dodaje na vrednosti, jer se u onome što za sobom ostave najbolje ogleda kolektivni portret društva u kojem su stasali. I svojim biografijama zadužili.
Gordana Bekčić